poem

Da mi je

Bese to davno kad upih duboko

Svako slovo, skladan i jasan svaki stih

Cistotom ljepote sto opija i nosi

Opjevat misli pozeljeh, o, tako rado bih.

Cudakom me smatrase pa i za ludu

Cesto cuh, gubis vrijeme u stihu nesuvislu

Nista od toga, ni slave ni hleba

Ne odoljeh sebi, pisah jer dusa trazi i treba.

Nije mi dano da kiti me slava, al srcem pisem

Kako disem, sto udahnem to i izdahnem

Mnogi su gori postali pjesnici strascu uprti

Mozda ce mene kao i njega citati mnogi poslije smrti.

Dani mi camotni, sanjam,sve lako upija papir

Olaksava dusu, srce poleti a ruka sama pise

U casu prevrtljivom bludim postajem ljubavnik i satir

Tuga i sjeta me nose, nemir raste i uzdise.

Mozda nekad, nekome uljepsam trenutke mladosti

Poleti visoko uz pjesmu u plave visine

Ako vec plakati treba, neka to bude od radosti

Slavom se sreca ne mjeri, u ljubavi su puti istine.

28. July, 2021. Melbourne, Victoria