poem

Da mi je Bese to davno kad upih duboko Svako slovo, skladan i jasan svaki stih Cistotom ljepote sto opija i nosi Opjevat misli pozeljeh, o, tako rado bih. Cudakom me smatrase pa i za ludu Cesto cuh, gubis vrijeme u stihu nesuvislu Nista od toga, ni slave ni hleba Ne odoljeh sebi, pisah jer dusa trazi i treba. Nije mi dano da kiti me slava, al srcem pisem Kako disem, sto udahnem to i izdahnem Mnogi su gori postali pjesnici strascu uprti Mozda ce mene kao i njega citati mnogi poslije smrti. Dani mi camotni, sanjam,sve lako upija papir Olaksava dusu, srce poleti a ruka sama pise U casu prevrtljivom bludim postajem ljubavnik i satir Tuga i sjeta me nose, nemir raste i uzdise. Mozda nekad, nekome uljepsam trenutke mladosti Poleti visoko uz pjesmu u plave visine Ako vec plakati treba, neka to bude od radosti Slavom se sreca ne mjeri, u ljubavi su puti istine. 28. July, 2021. Melbourne, Victoria